15. veljače 2010.
Putopisne reportaže
GRČKA - MAKEDONIJA (1. reportaža)
poslao: Ivan Brgić


19 /07/ 2009.
Nnapustili smo Hrvatsku i krenuli na naše putovanje prema jugu, odnosno sjeveru. Išli smo u Veneciju na brod za grčki grad Igoumenitsa. More je bilo mirno i za 26 sati smo stigli. Relativno umorni jer nismo spavali zadnja tri dana kako treba. Prvi dan smo se pakirali i završavali pripreme na autu do 2:30 ujutro da bi drugi dan krenuli u 7:00 i spavali par sati na talijanskom autoputu, a treći dan na brodu bez kabine, jer nije bilo mjesta za bookirati a i da je bilo mjesta, naša “budget osoba” tj. JA bih preskočio tu luksuznost. Krenuli smo u potragu za kampom u Grčkoj. No nedjeljom ovdje ništa ne radi osim kojeg kioska ili pak nekog restorana. Gladni i umorni krećemo dalje prema jugu. Po obalnom putu prema Ateni našli smo mjesto, odnosno uvalu, gdje odlučismo kampirati. No prije toga svratismo na grčki (ili turski) specijalitet kebab s jogurtom i Amstel pivom. Kako bi rekao moj dobar prijatelj ‘uletilo nam je ko budali šamar’.

Ovdje je prelijepo. Malo mjesto veličine Rovinja udaljeno je 10 km od nas. Mi kampiramo na plaži 10 metara od Sredozemnog mora s još desetak kampera. Kao i obično naše vozilo prikuplja veliku znatiželju tako da ubrzo drugi kamperi počinju slikati vozilo dok se mi kupamo u moru. Pred večer je jedan Španjolac izvadio škotski puhački instrument gajde i raspalio. On je mislio da smo mi iz Engleske, zbog naših GB tablica, pa nam je počeo svirati škotsku poznatu pjesmu.
Sve mi se čini da ćemo ovdje provesti još jedan dan jer nam se ne žuri a već je 8:30 ujutro i svi još spavaju… Ja slušam milion cvrčaka i s jednim okom otvorenim gledam more.

23/07/2009.

I tako polako sporednim brdovitim cestama uz obalu do Atene. Obala Grčke je jako slična našoj Jadranskoj obali. Plavo more, kamenje, pa onda šuma. Sve isto, samo veće i više. Voziti auto po grčkom glavnom gradu je slično samoubojstvu. Pravila desnog, crveno svijetlo, sporedna cesta postoje samo u teoriji. Svi voze kao da su sami na cesti. Mi smo jedva izvukli živu glavu a parking smo jedva nekako našli i to 10 eura za 4 sata na samom Akropolisu. Išli smo vidjeti Akropolis, Phartenon i ostale starogrčke građevine. Mogu reći da smo svi ostali impresionirani. Atenski Akropolis je doslovno plosnati kamen koji se prostire na 3 hektra i 150 metara nadmorske visine u samom centru grada.

Grčka,Athena	Grčka,Athena Nike	Grčka,Athena
Athena, Phartenon	Athena, pogled s Akropolisa

Ondje se nalazi Parthenon,  možda jedan od najpoznatijih građevina svijeta i jedan od najznačajnijih spomenika podignutih na Akropolisu. Sagrađen je u 5. stoljeću prije Krista, a kroz povijest je, ovisno o vladavini, služio kao hram, crkva pa čak i džamija.  Grčko ministarstvo kulture trenutno na njemu izvodi radove renovacije i rekonstrukcije da mu vrate svoj izvorni izgled.

Grčka je jako topla, danas je bilo 41°C.

Nakon Atene krenuli smo sjeverno prema Manastirima Meteora. Ti su pravoslavni manastiri sagrađeni na vrhovima ogromnih planina blizu gradica Kalambaka. Za sada putujemo sretno i veselo i nemamo nikakvih problema. Vozimo brdovitom cestom koje su se kasnije pretvorile doslovno u planinarske staze. Manastiri Meteora su po GPS-u udaljeni oko 30km zračne linije no mi po cesti smo napravili skoro 100km. Ulje u mjenjačkoj kutiji nam je često išlo preko 100°C a po autocestama nam temperatura ulja bude oko 48°C. Ali stigli smo nekako.

Grčka- manastiri Meteora		Grčka-manastiri Meteora

O Meteori što reċi osim da je to možda najznačajnija i najveċa skupina pravoslavnih manastira u Grčkoj. Ti su manastiri sagrađeni na vrhovima visokih kamenih litica koje poput stupova strše u nebo. Nije poznato kad su sagrađeni, ali vjeruje se da su se još u 11. stoljeċu grčki redovnici ondje nastanili kako bi se zaštitili od napada turaka. Od oko 20-ak manastira, danas ih postoji samo 6, i to su pet muških i 1 ženski. Mi smo posjetili samo jedan od njih i pošto smo pretpostavili da i ostali slično izgledaju a i bilo je užasno toplo a i da napomenem da u manastir nije dopušteno uċi s majicom kratkih rukava i u kratkim hlačicama, odlučili smo preskočiti ostalih pet. Jako smo ostali impresionirani tim nastambama jer nam je zaista bilo teško zamisliti kako ih je ljudska ruka mogla takve sagraditi.
Vidi foto

Nakon ‘okomite’ vožnje po Grčkoj krenuli smo sjeverno prema prijateljskoj nam Republici Makedoniji, odnosno ka Ohridskom Jezeru. Na granici su nas držali sat vremena, morali smo platiti 60 eura ‘osiguranje’, odnosno tkz. “zelenu kartu”, pa smo mogli dalje.  I odmah poslije granice počinjemo viđati poznate Zastava aute, Yugo, Fiċo, 750 te sportski Yugo sa zatamnjenim staklima, spuštenom karoserijom i neizostavnom teniskom lopticom na kuki za prikolicu. Osim toga, podosta se mogao vidjeti i dobri, stari Fergusson traktori na sve strane. Nije bitno tko šta radi, samo da se ima crveni traktor. I tako stižemo do Struge, gradiċa koji se nalazi na sjevernoj strani Ohridskog jezera. U Makedoniji je stanovništvo polu muslimansko polu kršċansko, tako da vidjeti crkvu nasuprot đamije nije neobično.
(slika STRUGE, čaj i sl)

Makedonija, Ohridsko jezero	Makedonija, Ohridsko jezero	Makedonija, Struga
Makedonija - tradicionalni turski čaj

Ondje su nas dočekali Dajanina teta Dragica koja je ondje bila na godišnjem i njen prijatelj Ejup, koji je inače iz Struge. Malo smo se kupali u jezeru i šetali se po obali te nas je Ejup izveo u svoj omiljeni restoran koji se nalazi na kanalu iz kojeg Ohridsko jezero nastavlja put prema Jadranskom moru. Hrana je bila super. Cijene su relativno jeftine s obzirom na Grčku. Večera za 8 osoba tipa “jedi dok ne padneš s nogu” nas je koštala 50 eura. Struga navečer izgleda kao  bilo koji jadranski grad u sezoni. Svi prodaju sve i svašta, te je sve otvoreno do kasno u noċ. Sviđa nam se Makedonija ali daleko je to od Grčkog turizma. Ejup nam je ispričao puno viceva s dvoreligijskom temom. No neċemo sad o tome.

U Makedoniji smo saznali da se Grci i Makedonci baš i ne vole, što prije nismo znali. To smo ustvari primjetili i na samoj granici dok smo čekali da nam se riješi osiguranje. Iako su nas gnjavili za to osiguranje, Makedonska policija je s nama bila ekstremno ljubazna. Koliko su s nama bili ljubazni toliko su s grčkim putnicima bili neljubazni. Makedonci kažu da Grci nazivaju jednu od svojih pokrajna “Makedonija” i ne priznaju Republiku Makedoniju kao državu. S druge strane saznajemo da je grčka Makedonija veċa od Republike Makedonije te da se to područje spominje još u Biblijskim vremenima. Drugo što saznajemo je da su Grci protjerali Makedonce i spalili pravoslavne crkve prije 60 godina za vrijeme građanskog rata i sad ti Makedonci žele nazad i ta područja koja sad pripadaju Grčoj i žele da im se vrati zemlja. Na izlazu iz Makedonije naišli smo i na jedan veliki prosvjed na granici, gdje se grupa Makedonaca mirnim prosvjedom okupila na granici i usporila protok vozila. Pitali smo graničara šta se događa, na što nam je on odgovorio “Ma ajde be pusti ih, vidiš da je nedelja pa se ljudi okupljaju. A ti si iz Hrvatske? Bio sam ja u vojsci u Zadru. Tamo su dobre cure, auuuu. Ajde sretno.”. Mi neċemo ulaziti dublje u politička pitanja, ali eto.
Iz Makedonije kreċemo dalje i to opet kroz Grčku. Slijedeċa je Turska. Iako moramo napraviti oko 400km Grčke znamo da je taj dio (zvan Makedonija) ravan te da ne bismo trebali imati problema sa cestama. Krenimo!

Slijedeća reportaža je 22.veljače 2010.
Na redu je TURSKA
(HIC-portal)