HIC




Uskrs u Hrvata

veika pisanica




vaše čestitke/
yours greetings

2020.
2015.
2014.
2013.
2012.
2011.
2010.
2009.


uskrs

hrvatske pisanice
poklon suvenir


10.travnja 2020
USKRS
Uskrsne porčestitke BiH biskupa

Komarica, Prić i Vukušić

Povodom Uskrsa največeg kršćanskog blagdana poruke i čestitke vjernicima uputili su : biskup banjolučki mons. Franjo Komarica, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons.
Ratka Perića,
nadbiskup koadjutor Vrhbosanske nadbiskupije i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata
u BiH mons. Tomo Vukšić. Čestitke donosimo u cjelosti.



Uskrsna poruka i čestitka mons.Franje Komarice


Draga braćo i sestre u Kristu – umrlom i uskrslom!
Cijenjeni sugrađani!
Ovogodišnju smo svetkovinu Kristova uskrsnuća – kao rijetko kada ranije u svome životu – u prilici doživjeti na način koji je najsličniji onom prvom Uskrsu, kako su ga doživjeli prvi Isusovi učenici – apostoli. A kako su ga oni doživjeli?

Jedan od njih, apostol i evanđelist Ivan je zapisao:

I kad bi uvečer toga istog dana, prvog u tjednu – a učenici u strahu od Židova zatvorili vrata – dođe Isus, stane u sredinu i kaže im: 'Mir vama!' To rekavši, pokaza im svoje ruke i rebra. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ (Iv 20,19-20).

Dakle, Isus je na dan svoga uskrsnuća zatekao svoje apostole u njihovoj samovoljnoj izolaciji. Iz daljnjeg biblijskog izvješća saznajemo da su oni u toj izolaciji ostali još tjednima, punih 50 dana – sve do silaska na njih Duha Svetoga, na dan Pedesetnice – kako im je naložio sam uskrsli Krist.

Kao i drugi mnogobrojni članovi Kristove Crkve, utemeljene na apostolima, doživljavamo i mi, u ovoj 2020. godini nakon ulaska utjelovljenog Sina Božjeg – Isusa Krista u povijest ljudskog roda, vrlo sličnu
situaciju zatvorenih vrata dvorane Isusove Posljednje večere, kao što su je imali i apostoli u godini Isusove mučeničke smrti i slavnog Njegovog uskrsnuća.

Svjedoci smo kako i mnogobrojni drugi naši sugrađani i suvremenici, a koji nisu članovi Crkve, imaju udjela u našoj dramatičnoj situaciji preplašenosti i straha za sadašnji i budući naš život na zemlji.

Isus tada nije svojim učenicima uskratio njihov strah. Ali, oni, doživjevši ga – kao uskrsloga – toga istog dana, kada su jedni bili zabarikadirani u dvorani posljednje večere, a drugi uplašeni, zbunjeni i tužni na svom bijegu iz Jeruzalema u Emaus, odjednom su osjetili da je taj njihov strah za vlastiti život bio zapravo blagoslovljeni strah. Unatoč daljnjoj njihovoj neizvjesnoj budućnosti, njima je sigurnost ponovne Isusove – sada neuništive i neupitne nazočnosti – bila velika i snažna zraka nove nade i životnog optimizma.

Upadljivo je pomirljivo i blago ponašanje uskrslog Krista prema njegovim uplašenim apostolima na dan njegova Uskrsnuća, na prvi Uskrs. Njima, koji su ga prije samo par dana bili zatajili i ostavili samoga njegovim neprijateljima, Isus sada izriče riječi utjehe i smirenja: „Mir vama!“ Te riječi su Isusov čin opraštanja i pomirenja. Taj njegov čin je apostolima omogućio da se oni – unatoč njihovom – ljudski gledano – bijednom ponašanju prema Njemu uhvaćenom, osuđenom, mučenom i ubijenom, ali i njihovom međusobnom ponašanju i prepiranju koji je od njih zaslužniji za koju od pozicija u Isusovom najavljenom kraljevstvu (mislili su na kraljevstvo ovdje na zemlji) – izmire i s njime i međusobno – i to baš u tim uvjetima svoje izolacije, svoga straha i neizvjesnosti.

To želi reći – da ni strah, niti izolacija nemaju i ne trebaju imati zadnju i definitivnu riječ u životu čovjeka i ljudi, nego vlastito obraćenje, preobražavanje, korigiranje vlastita životnog ponašanja!

Uskrsli i vječno živi Krist je onaj isti, koji je „radi nas ljudi i našeg spasenja“ bio mučen, raspet, umro i pokopan. Apostolima je na dan svog uskrsnuća pokazao svoje probodene ruke i ranu na probodenim grudima – izvještava – kako malo prije pročitasmo – očevidac, apostol Ivan. Ožiljci njegovih rana su prepoznatljivi znak njegova identiteta. On je njima zauvijek označen. Njega – kao Raspeta se ne može odvojiti od njega kao Uskrsloga!

Zato naša vjera u uskrsnuće, koja je srž identiteta nas kršćana, nije nikakvo iluzorno naše uzdizanje nad patnjom ostalog dijela čovječanstva. Nego, ona garantira i usred neshvatljive i neizbježne patnje utemeljenu nadu da se ta patnja može nadvladati!

Draga braćo i sestre u Kristu, Raspetom i Uskrslom,

s mnogima od vas sam zajedno u povorci Isusovih učenika, tj. spašenika – neprestano već više od tri desetljeća, kao vaš brat u vjeri i za mnoge od vas biskup, jedan od današnjih nasljednika Isusovih apostola. Proživjeli smo zajedno mnoge i Velike petke i Uskrse – i predratne i ratne i poratne. Oni ratni su, vjerujem, i vama, kao i meni, ostali u osobitom sjećanju. Želim vas ovom prigodom podsjetiti na riječi koje sam – između ostalih – za Uskrs, ratne 1994. godine, uputio mnogima od vas i brojnim drugima, koji danas žive kao prognanici i izbjeglice iz svojih ovdašnjih rodnih župa Bog zna gdje sve na kugli zemaljskoj ili su već prešli u vječnost. Evo tih riječi: „I ove najnovije velike kušnje, kojima je u posljednje dvije godine ratnog vihora izložena velika obitelj cijele naše biskupije, nisu u nama uspjele ugušiti vjeru u Trojedinog Boga i nadu u njegovu pomoć i zaštitu. Štoviše, mnogi su se ponovno, upravo u ova teška vremena, vratili živoj i djelotvornoj vjeri svojih roditelja i predaka i učvrstili je molitvom i primanjem sakramenata. ... Premda se još uvijek nalazimo na svojevrsnom križnom putu, na kojem doživljavamo krive optužbe, nepravedne udarce, na kojem gaze naše dostojanstvo i osnovna ljudska prava – doživljavamo i znamo da je pred nama i s nama sam utjelovljeni Sin Božji, najveći Pravednik i najveći Patnik. On s nama i za nas trpi i tako osmišljava i naše trpljenje, ako mi svjesno s njim zajedno trpimo – za svoje i za tuđe grijehe. On nam daje utemeljenu nadu i sigurnost da nakon trpljenja i Velikog petka nezaustavljivo slijedi dan slavnog uskrsnuća za sve one koji Bogu vjeruju i njegovoj se ljubavi i milosrđu nadaju.“

Procijenite sada sami jesu li to bile tvrdnje bez temelja, zavaravanje sebe i vas drugih! Niste li svih dosadašnjih poratnih godina – kao i ja – doživjeli da ljudi pojedinci ili jedno društvo – koji sebe postave mimo Krista, a pogotovo protiv Krista, nužno idu u vlastitu propast, unatoč svome možebitnom kratkoročnom ili pak prividnom uspjehu i napretku.

Podsjećam vas, kako je Isus svoje učenike jasno poučio: „Bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15,5). A nakon svoga uskrsnuća im je zapovjedio: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode ... učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28,20).

Draga braćo i sestre,

valja nam se zapitati, jesmo li mi, današnji Isusovi učenici, doista osvjedočeni kako se ove Isusove riječi odnose i na nas?! Pitamo li se, kako ih izvršavamo u Crkvi i u društvu u našoj zemlji ili u zemljama u kojima privremeno ili trajno živimo – na ovom kontinentu ili negdje drugdje? I kako ih izvršavaju drugi naši suvremenici diljem europskih zemalja, koji se nazivaju kršćanima, dakle vjeruju u Isusa Krista?

Ostale su mi – iz već spomenute ratne godine (1994.) – u nezaboravnom sjećanju pronicljive, zabrinjavajuće, – može se reći proročke – riječi tadašnjeg pariškog nadbiskupa kardinala Jean-Marie Lustigera: „Očekujem da će Europa doživjeti strašnu tragediju. Mi Europljani ogriješili smo se o Boga. Upravo zbog vas u Bosni i Hercegovini. Igrali smo se s Bogom i s vama. Čovjek ne smije zbijati šale s Bogom i ne smije Ga ismijavati. Isto tako, čovjek se ne smije postavljati na mjesto Boga!

Kada se sadašnja pandemija stavi pod kontrolu, tj. kada prođe sadašnja dramatična kušnja, mislim da se ni mi nećemo samo tako olako vratiti svome uobičajenom, naviknutom ponašanju. Može li sadašnje vrijeme naše izolacije nama doista biti blagoslovljeno, spasonosno vrijeme? Moralo bi doći do temeljitog preispitivanja naših dosadašnjih navika, našeg životnog stila, našeg ponašanja, naših odnosa – i prema Bogu i prema sebi, kao bogolikom stvorenju i prema drugima oko nas – u našim obiteljima, u našim župnim zajednicama, u našem životnom okruženju! Trebat ćemo dobro i temeljito razmisliti kako svatko od nas i kako mi jedni s drugima možemo doprinijeti izgradnji jedne – svima nama potrebne istinitije, pravednije, humanije, sigurnije budućnosti društva u kojem živimo. Potrebno nam je – to je očito – odgovornije, međusobno solidarnije, ravnopravnije i pravednije društvo, ako želimo u budućnosti, ne samo preživjeti, nego i živjeti spokojno! Naše zajednice – obiteljske, župne, redovničke, naše društvo i zemlja bit će onoliko jaki i uspješni koliko bude zajedničke dobre volje svih njihovih članova! I ova sadašnja – globalna kriza je pokazala da je nužno zajedničko nastojanje oko zajedničkog dobra, oko odlučnijeg zauzimanja u uklanjanju fatalne laži i lažnog načina života, kao i sve rasprostranjenije sebičnosti, te u borbi protiv brojnih, dugotrajnih nepravdi i pogubnih posljedicâ nepravdi. Svim time je daleko više i opasnije nego koronavirusom zaražena naša sadašnja svakodnevnica!

Uskrsnuće Kristovo nije samo prošlost. Prvi se Uskrs i sada ponavlja! Sadržaj Uskrsa i nas dotiče, i nas zahvaća, unatoč aktualnim prinudnim izolacijama i zatvorenim vratima naših domova, domova naših susjeda i prijatelja – i za mnoge od vas nedostupnim vratima vaših crkava. Držimo se svi mi uskrslog Krista i znajmo dobro: On drži nas čvrsto uza se, pa i onda, ako nama ruke oslabe a koljena nam počnu klecati, dok u vjeri hodimo s Njime i njegovim sigurnim stazama koje vode u sretnu vječnost – u vječni Uskrs

Želim vam svima, draga braćo i sestre u uskrslom Kristu, da doživite taj vječni sretni Uskrs, a uz ovogodišnji Uskrs, – bilo da ga slavite po novom ili starom kalendaru – mir i radost uskrslog Krista – u vašim srcima, vašim mislima, u vašem svakodnevlju!

Svima Vama i svim drugim našim cijenjenim sugrađanima molim od Boga pomoć, utjehu i zaštitu od ove aktualne univerzalne kušnje i svih njenih mogućih negativnih posljedica.


Franjo Komarica
biskup banjolučki


Uskrsna poruka i čestitka mons. Ratka Perića

Braćo svećenici, redovnici i redovnice, poštovani vjernici!
Svima vama upućujem iskrenu čestitku za Uskrs u ovom vrtlogu pandemije kada nam pred očima lebdi nevidljiv i nečujan, a opasan virus, koji napada sav naseljeni svijet na zemlji. Za sada lijeka ni na vidiku, osim karantene i sličnih stožernih uputa. Zato su i pravila ponašanja promjenljiva, uglavnom se pooštravaju.   

Nešto slično, prema internetu, samo s kudikamo tragičnijim posljedicama, doživjeli su naši pradjedovi prije stotinu godina u vrijeme zarazne „španjolice“, koja je trajala od ožujka 1918. do lipnja 1920. – 27 mjeseci, i bacila u grob najmanje 50 milijuna ljudi na zemlji od svega 600 milijuna koliko ih je u vrh glave moglo biti u tadašnjem svijetu.

Isti internet - prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji - kazuje da je godišnje do 50 milijuna pobačaja, tj. začetih ljudskih bića kojima se u prvim mjesecima u majčinoj utrobi hotimično (nekad i nehotično) prekida razvojni put u punu egzistenciju, iako im Bog daje puno pravo na život. Tomu „užasnu zločinu“, kako ga naziva Drugi vatikanski koncil (Gaudium et spes, 51), u službi su tolike osobe i ustanove koje odlučuju o životu tek začeta čeda, a koje majci daju „pravo“ da ubija plod utrobe svoje!

A nad svima nama zapovijed Božja sa Sinaja grmi: Ne ubij! Ni začeto ni rođeno! Kao da ljudski život, razvijen od 60 godina, i onaj još nerazvijen od 60 dana, nije jednake časti i prava pred Bogom, jer se radi o začetu tijelu, ulivenoj duši, dakle ljudskoj osobi! Nad svakim se novim brojem umrlih tisuća od koronina virusa stresemo, a nad tolikim milijunima u godini pobačajem ubijenih – uopće se ne zaprepašćujemo. Nije uputno ni spominjati.

Gospodin Isus, Druga Božanska Osoba Presvetoga Trojstva, utjelovio se prije dvije tisuće godina da nas pouči da po Božjem planu, osim prve faze, tj. u majčinoj utrobi začeta života božanski određena da se razvija 9 mjeseci do rođenja, i druge faze, tj. života rođena djeteta u obitelji božanski određena da se fizički razvija do 23. ili 24. godine, a duševno svega vijeka svoga, odnosno da je „zbroj naše dobi 70 godina, ako smo snažni i 80“ (Ps 90,10), postoji i treća faza, ona najvažnija, prekogrobna, nebeska. U nju, nakon diobe duše od tijela, bolne smrti, odlaze besmrtne duše, a tijela će se, uskrsnula iz praha zemaljskoga, nakon Sudnjega dana sjediniti s dušama tako da će svi izići iz grobova: „koji su dobro činili
- na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude“ (Iv 5,29). Pa, kada vidimo kakvih sve zlotvora ali kudikamo više dobrotvora ima na zemlji, ovu nam Isusovu istinu o zagrobnu postojanju i razlučivanju naučava ne samo zdrava vjera, nego nas uvjerava i zdrav razum!

I Gospodin Isus prođe sve tri ljudske faze: Majka ga je Marija s najvećom ljubavlju nosila i pod srcem čuvala. A kada dođe na svijet, digoše se Betlehemćani i otjeraše ga da se rodi „u jaslama“ (Lk 1,12). Herodovci pobiše sve muškiće u Betlehemu i po svoj okolici (Mt 2,14) samo da im On ne utekne. A uteče, zahvaljujući sv. Josipu i njegovu Anđelu čuvaru. Nazarećani ga odlučiše strmoglaviti (Lk 4,29), ali On prođe između njih i ode! Samarijanci mu ne dadoše konačišta (Lk 9,53), On s apostolima ode u drugo selo! Jeruzalemci – svećenički kajfinovci i politički pilatovci – konačno ga dogovorno pribiše na križ (Iv 19,16).

A učenici? - Juda poljupcem izdaje (Lk 22,48). Petar niječe li, niječe (Lk 22,61). Toma napušta družinu i
vraća se u Galileju. Jedva ga našli do tjedan dana. Ostali apostoli „svi ga ostaviše i pobjegoše“ (Mk 14,50). Opće rasulo, kao izgubljeni i izbezumljeni. Nema ih, osim Ivana, do nedjeljnoga jutra.

A On, Bogočovjek, božanski i ljudski nevin, prikazavši Ocu nebeskomu neizmjernu Žrtvu za sve nas grješnike, svojom smrću pobijedi našu smrt i grijeh, a svojim uskrsnućem obnovi nam život!   

Molimo Njegovu Majku, koju je s Križa i nama dao za majku i koja je s Njime dušom i tijelom u nebeskoj slavi, da nam ojača vjeru u jedinoga Otkupitelja, umnoži krjeposti i učvrsti nadu.

Sretan Uskrs svima u zemaljskoj prolaznoj borbi za nebeski neprolazan život vječni!

Ratko Perić, biskup


Uskesna poruka i čestitka mons.Tome Vukušića

Svetkovinom Uskrsa svake godine u proljeće kršćani radosno se sjećaju i obilježavaju događaj Isusova uskrsnuća. No, osim sjećanja na taj najvažniji događaj u ljudskoj povijesti i njegova prigodnog obilježavanja, u toj istoj svetkovini kršćani proslavljaju također navještaj i početak vlastite budućnosti. Jer Isus je po uskrsnuću svoga tijela postao ono što se kršćani nadaju tek postati. Naime, njegovo tijelo je prvo od svih ljudskih tijela započelo život u vječnosti i otvorilo vrata te stvarnosti svima drugima. Isus je po svom uskrsnuću prvi od umrlih, čiji je grob ostao prazan.

Isusovo uskrsnuće i radosno naviještanje te istine osnovni je sadržaj Evanđelja, koje se po tomu i zove „Radosna vijest“. Zapravo, Isusovo uskrsnuće zaista je „Dobra vijest“, kako neki također prevode na hrvatski riječ „Evanđelje“, koja je grčkoga podrijetla.

Sveti Pavao, apostol naroda, o tomu lijepo piše i poučava zajednicu vjernika u grčkom gradu Korintu: „Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spašavate, ako držite što sam vam navijestio (..) Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku“ (1 Kor 15,1-2.20-23).

Upravo po tomu što vjerujemo, da će u Kristu svi biti oživljeni, kršćanstvo jest vjera nade i radosti. To znači: za kršćane smrt nije prestanak života, a grob nije posljednje čovjekovo prebivalište niti je groblje posljednja čovjekova postaja. Naime, istina je da svi putovi ljudskih života vode prema nekom groblju. Iskustvo nas tomu uči. Kršćani to znaju kao i svi drugi ljudi. Ali, kršćani znaju još više, da životni put nije slijepa ulica, koja bi završavala vlastitim grobom. Naime, na osnovu istine Isusova uskrsnuća, očima vjere znaju da svaki ljudski život samo prolazi kroz groblje jer se nastavlja dalje – u život vječni. To je ono što ispovijedamo kada kažemo: „Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni!“

U danima kad je skoro cijeli svijet pogođen teškim iskušenjima zbog širenja opasne zarazne bolesti, koja sije bol i smrt, i kada strah pojačava činjenica da još uvijek ne postoji pravi lijek za tu bolest, ugrožena je radost. Na iskušenju su i nada i vjera u uskrsnuće tijela i život vječni. Ali upravo nada i vjera u naše uskrsnuće i naš život vječni, posebice u ovakvim teškim vremenima, istovremeno su i najveća utjeha.

Zato molimo Gospodina Boga da ponajprije sve, koji su ožalošćeni gubitkom drage osobe, utješi blagoslovom hrabre vjere.

Neka se nad svima, koje je opaka bolest odnijela s ovoga svijeta, ostvari blagoslov svetih biblijskih riječi: „I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer –
prijašnje uminu“ (Otk 21,4).
Neka bolesni ozdrave i vrate se svojim obiteljima, prijateljima i poslovima! Neka svi pobijede strah i sačuvaju duševno zdravlje! Neka epidemiji dođe kraj kako bi se opet moglo normalno živjeti. Neka se
djeca vrate u škole, studenti i profesori na fakultete a radnici na mjesta s kojih osiguravaju sredstva za život. Neka putovi i trgovi opet ožive kako bi ljudi u zdravu životu blagoslivljali Boga, usrećivali sebe i druge te nastavili svoje putovanje prema uskrsnuću.

U ovim nezgodnim vremenima svi smo ponovno otkrili koliko je ljudsko tijelo slabo i koliko je prolazan ovaj oblik ljudskoga života. To iskustvo istovremeno je velika pouka o potrebi poniznosti. Prilika je za naučiti da je samodostatnost uvijek pogrešna. Ovo su okolnosti u kojima se pokazuje koliko je važna međusobna ljudska solidarnost, koliko nam drugi trebaju i koliko oni trebaju nas. A zahvaljujući brojnim savjesnim i hrabrim liječnicima i drugom medicinskom osoblju, neumornim humanitarnim djelatnicima i volonterima, odgovornima u društvenim službama i dobrotvorima, vojnicima i policajcima, uočavamo da
je na zemlji mnogo dobrote.

Vremena jesu tjeskobna, ali ona otkrivaju i mnoge plemenite ljude. Ti ljudi su poseban Božji blagoslov. Često heroji dobrote! Njihova plemenita djela su odraz Božje ljubavi, koja želi da se svi ljudi spase.
Oni su „slika i prilika“ Boga koji voli. Po njihovoj dobroti Isus je među nama na djelu. Po toj njihovoj dobroti svaki put na neki način iznova ukazuje se uskrsli Isus i opet, slično kao na početku svojim ustrašenim učenicima, nama ponavlja svoje riječi: „Ne bojte se! (…) Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,10.20).

To se odnosi i na vas brojne pripadnike Oružanih snaga i Ministarstva obrane, koji ste također u ovim okolnostima spremno priskočili u pomoć gdje se to od vas tražilo. Bog vas blagoslovio! Zdravi bili u tijelu
i duši i uvijek ostali takvi! Vi, vaše obitelji i poznanici! Zajedno sa svima drugima. To je uskrsna želja, molitva i čestitka svima vama.
Sarajevo, uoči Uskrsa 2020. godine.

Mons. Tomo Vukšić
apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata



Veliki dani uoči Uskrsa

Vazmeno trodnevlje i Uskrs prenosit će radio i televizija

Uskrs u Hrvata, običaj i tradicija



bkbih.ba / HIC.hr
foto:bkbih.ba



Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletin: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre