VJESNIK, Podlistak, 18. ožujka
2005.
Piše: Nenad Piskač
VELIKOSRPSKA TVOREVINA NA HRVATSKOM
TLU: IZVORNI DOKUMENTI O DJELOVANJU 'REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE'
(V.)
"NEĆEMO ŠAHOVNICU NA
SRPSKOJ GLAVI"
Velikosrpskoj ideji Jugoslavija
je služila kao izvrstan paravan iza kojega je provodila svoje
teritorijalne imperijalističke apetite, koristeći svakog Srbina
izvan Srbije kao sredstvo i oružje
Velikosrbi proglasiše "Republiku Srpsku Krajinu" s jednim,
jedinim i nezamjenjivim ciljem: ujediniti se sa također etničkim
čišćenjem nastalom "Republikom Srpskom" u Bosni i Hercegovini
i u konačnici s Beogradom
Hrvatska je 22. prosinca 1990.
usvojila i prihvatila Ustav, poznat kao "Božićni Ustav".
Dan ranije, međutim, Srpsko nacionalno vijeće i Privremeno predsjedništvo
"Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like" usvojili
su "Statut SAO Krajine" i proglasili "Srpsku Autonomnu
Oblast Krajinu". Formalno je time terorističko samoorganiziranje
Srba u Hrvatskoj ušlo u završnu fazu.
"Statut SAO Krajine" do kraja godine usvojili su Knin,
Donji Lapac, Gračac, Obrovac, Benkovac, Korenica i Vojnić. Usvajanjem
tog Statuta i proglašenjem "SAO Krajine" jasno je dano
do znanja domaćoj i svjetskoj javnosti da velikosrpska politika
u Hrvatskoj ide do kraja, bez obzira na cijenu.
Hrvatska se morala suočiti s unutarnjom terorističkom pobunom,
jer Srbi u Hrvatskoj ne prihvaćaju ništa: državne simbole, granice,
Ustav, povijesne činjenice i politički realitet. Osim s unutarnjim
terorizmom, Hrvatska se morala suočiti i s tzv. puzajućom okupacijom
koju su združenim snagama provodili velikosrbi i JNA. Izvor "puzajuće
okupacije" je Garašaninova teza otimanja tuđeg teritorija
taktikom "kamen po kamen".
Neprihvaćanje hrvatske vlasti
Na svaki odgovor hrvatske demokratske vlasti na terorističke postupke,
odjednom bi se stvorila tzv. JNA - dakle, već u otvorenoj funkciji
stvaranja Velike Srbije - utvrđujući "crtu razgraničenja",
koja se poklapala sa u 19. stoljeću turskom, a sada zapadnom velikosrpskom
granicom Virovitica - Karlovac - Karlobag.
Tijekom 1991. godine velikosrpska taktika provodi se planski,
sustavno i dosljedno na svim područjima u kojima u većem broju
žive Srbi. Milan Martić 4. siječnja postaje sekretar SUP-a "SAO
Krajine", a u hrvatskom Saboru srpski zastupnik Simo Rajić
podnosi ostavku na mjesto potpredsjednika Sabora, predsjednika
Odbora za pravosuđe i upravu, te na mjesto zastupnika.
Na pravoslavni Božić 7. siječnja u Šidskim Banovcima Srbi utemeljuju
"Srpsko nacionalno vijeće Slavonije, Baranje i Zapadnoga
Srijema". Dan kasnije predsjednik "SAO Krajine",
Milan Babić, obavještava hrvatski Sabor i Vladu kako predstavnici
općina pod nadzorom "SAO Krajine" ne će dolaziti u Zagreb,
čime je pokazao kako Srbi ne prihvaćaju hrvatsku vlast, a s druge
strane šalje signal pobunjenim Srbima u zapadnoj i istočnoj Slavoniji
kako treba raditi.
Prvi puta Srbi javno traže "pomoć" JNA 12. siječnja
1991., (što će tijekom godine postati redovita praksa) kada hrvatsko
redarstvo uhićuje petero terorista iz Karina.
Nastavak miting taktike
Hrvatska predlaže model jugoslavenske konfederacije, kao mogućnost
mirnog nastavka procesa demokratizacije SFRJ. Unatoč očekivanjima
da će jugoslavenske politike i međunarodna zajednica, uključujući
i SAD, prihvatiti hrvatski prijedlog, jasno je kako su ga odbili
i Srbija i međunarodna zajednica. Na taj prijedlog jedan od velikosrpskih
ideologa Dobrica Čosić odgovara: "Ideja o konfederaciji Jugoslavije
je vulgarno i političko lukavstvo".
Očito je u velikosrba donesena odluka: sve ili ništa. Srbi tijekom
siječnja nastavljaju s još jačim intenzitetom cijepanje hrvatskog
teritorija na Kordunu i u zapadnoj Slavoniji. Početkom veljače
jedanaest srpskih zastupnika napustilo je rad u hrvatskom Saboru.
Nastavlja se s miting taktikom.
Tako je u Kninu 2. veljače održan miting zbog navodne srpske ugroženosti
(memorandumovska teza) pod motom "Za slogu i jedinstvo svih
Srba" (Karadžićeva teza), na kojemu govore Jovan Opačić,
Zdravko Zečević, Marko Atlagić, David Rastović, Velibor Matijašević,
Mirko Rađen i Ljubica Šolaja. Dan kasnije i u Gospiću Srbi se
okupljaju na "Miting svih Srba Like i svijeta", na kojemu
govore Rade Čubrilo i dr. Nikola Varićak.
Prvi milicajac Srbije, Radmilo Bodanović izjavljuje: "Srbija
će voditi računa o svom narodu, ma gde živeo i radio". Srbija,
dakle, izravno potiče terorističko organiziranje i pobunu Srba
u Hrvatskoj. Slobodan Milošević 8. veljače izjavljuje: "O
Jugoslaviji treba da odlučuju oni koji u njoj žele da ostanu,
a ne oni koji hoće da je napuste".
Širi se laž o ugroženosti Srba
u Hrvatskoj
Hrvatska odgovara suspenzijom svih saveznih zakona koji nisu u
skladu s hrvatskim Ustavom. I na to velikosrpska klika ima odgovor:
28. veljače 1991. "Srpsko nacionalno vijeće" i "Izvršno
vijeće SAO Krajine" usvajaju "Rezoluciju o razdruživanju
Republike Hrvatske i SAO Krajine", budući da "SAO Krajina"
ostaje u Jugoslaviji. Još se, dakle, početkom godine 1991. Jugoslavija
koristi kao krinka velikosrpskim ciljevima.
Kao ilustraciju obrazloženja navodimo ovdje samo jednu izjavu
Jovana Opačića izrečenu u Kninu: "Demokratija, koja se pravi
samo za jedan narod i to na račun drugih naroda, nije ništa drugo
nego fašizam". A kakvu su "Jugoslaviju" sanjali
velikosrbi, izvrsno ilustrira promjena naziva ulica u Kninu. Tamo
je, primjerice, predloženo i usvojeno da se Ulica maršala Tita
preimenuje u Ulicu kralja Petra Prvog Oslobodioca.
Velikosrpskoj ideji Jugoslavija je služila kao izvrstan paravan
iza kojega je provodila svoje teritorijalne imperijalističke apetite,
koristeći svakog Srbina izvan Srbije kao sredstvo i oružje, kao
i one manjinske skupine koje su Jugoslaviju doživljavale kao jedini
okvir u kojemu funkcioniraju osobni privilegiji (borci NOR-a,
Jugosloveni, itd.).
Jovan Rašković je napokon izvršio zadatak, pa je krajem veljače
povučen u Beograd na mjesto direktora "Naučno istraživačkog
centra Sv. Sava", ubrzo je iznenada preminuo. Važno je također
primijetiti kako Milan Babić već u to doba svijetom širi laž o
ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Tako u Ženevi 25. veljače 1991.
govori pred Povjerenstvom za ljudska prava UN-a.
Obračuni s rijetkim neistomišljenicima
Oni vrlo rijetki glasovi među Srbima koji nisu prihvaćali radikalne
velikosrpske teze, kao što je to bilo primjerice u Kostajnici
(Vinko Miočević i Nikola Rajčić), po kratkom postupku bili su
smijenjeni jer "Nećemo šahovnicu na srpskoj glavi".
Argumenti tipa "šahovnica", "ustaše" i "fašizam"
koriste se i u mobilizaciji "vaskolikog srpstva" i u
obračunu s rijetkim neistomišljenicima.
U stranačkom pogledu ključne su uloge igrale Srpska demokratska
stranka Jovana Raškovića i Jugoslavenska samostalna demokratska
stranka Mile Dakića. Velikosrbi su se istodobno teroristički organizirali
protiv hrvatske države na nekoliko mjesta. Utemeljene su tri zasebne
teritorijalne jedinice: "Zajednica općina Sjeverne Dalmacije",
"Autonomna oblast zapadne Slavonije" i "Autonomna
oblast istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema".
One su najprije "kamen po kamen" pretvorene u "SAO
Krajinu". Napokon 19. prosinca godine 1991. velikosrbi proglasiše
"Republiku Srpsku Krajinu" s jednim, jedinim i nezamjenjivim
ciljem: ujediniti se sa također etničkim čišćenjem nastalom "Republikom
Srpskom" u Bosni i Hercegovini i u konačnici s Beogradom.
"RSK" ponovo u našem
dvorištu?
Kako je u prognaništvu izračunao Mile Dakić - povjesničar tipa
"Oj Krajino, dok ti ime traje, čuvat ćemo tvoje običaje",
RSK je trajala četiri godine, osam mjeseci i petnaest dana. A
koliko je tek života odnijela?!
Danas je otvoreno pitanje jesu li velikosrbi odustali od "Republike
Srpske Krajine", ili im je ona postala novi mit i motiv za
nove krivotvorine? Težak poraz koji su doživjeli u Hrvatskoj -
dvije trećine briljantnim vojnim operacijama Hrvatske vojske,
dok je hrvatsko Podunavlje vraćeno mirnim diplomatskim putom -
sigurno je ostavio traga na žustrini.
S druge strane, sadržaj novih haaških optužnica obvezuje Hrvatsku
na dodatan oprez. Postanu li one pravomoćne presude, evo nam "RSK"
- a u Srbiji je upravo formirana "vlada RSK u izbjeglištvu"
- ponovo u našem dvorištu!
(Nastavlja se)
|