VJESNIK, Podlistak, 18. ožujka 2005.
Piše: Nenad Piskač

VELIKOSRPSKA TVOREVINA NA HRVATSKOM TLU: IZVORNI DOKUMENTI O DJELOVANJU 'REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE' (V.)

"NEĆEMO ŠAHOVNICU NA SRPSKOJ GLAVI"

Velikosrpskoj ideji Jugoslavija je služila kao izvrstan paravan iza kojega je provodila svoje teritorijalne imperijalističke apetite, koristeći svakog Srbina izvan Srbije kao sredstvo i oružje
Velikosrbi proglasiše "Republiku Srpsku Krajinu" s jednim, jedinim i nezamjenjivim ciljem: ujediniti se sa također etničkim čišćenjem nastalom "Republikom Srpskom" u Bosni i Hercegovini i u konačnici s Beogradom

Hrvatska je 22. prosinca 1990. usvojila i prihvatila Ustav, poznat kao "Božićni Ustav". Dan ranije, međutim, Srpsko nacionalno vijeće i Privremeno predsjedništvo "Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like" usvojili su "Statut SAO Krajine" i proglasili "Srpsku Autonomnu Oblast Krajinu". Formalno je time terorističko samoorganiziranje Srba u Hrvatskoj ušlo u završnu fazu.
"Statut SAO Krajine" do kraja godine usvojili su Knin, Donji Lapac, Gračac, Obrovac, Benkovac, Korenica i Vojnić. Usvajanjem tog Statuta i proglašenjem "SAO Krajine" jasno je dano do znanja domaćoj i svjetskoj javnosti da velikosrpska politika u Hrvatskoj ide do kraja, bez obzira na cijenu.
Hrvatska se morala suočiti s unutarnjom terorističkom pobunom, jer Srbi u Hrvatskoj ne prihvaćaju ništa: državne simbole, granice, Ustav, povijesne činjenice i politički realitet. Osim s unutarnjim terorizmom, Hrvatska se morala suočiti i s tzv. puzajućom okupacijom koju su združenim snagama provodili velikosrbi i JNA. Izvor "puzajuće okupacije" je Garašaninova teza otimanja tuđeg teritorija taktikom "kamen po kamen".

Neprihvaćanje hrvatske vlasti
Na svaki odgovor hrvatske demokratske vlasti na terorističke postupke, odjednom bi se stvorila tzv. JNA - dakle, već u otvorenoj funkciji stvaranja Velike Srbije - utvrđujući "crtu razgraničenja", koja se poklapala sa u 19. stoljeću turskom, a sada zapadnom velikosrpskom granicom Virovitica - Karlovac - Karlobag.
Tijekom 1991. godine velikosrpska taktika provodi se planski, sustavno i dosljedno na svim područjima u kojima u većem broju žive Srbi. Milan Martić 4. siječnja postaje sekretar SUP-a "SAO Krajine", a u hrvatskom Saboru srpski zastupnik Simo Rajić podnosi ostavku na mjesto potpredsjednika Sabora, predsjednika Odbora za pravosuđe i upravu, te na mjesto zastupnika.
Na pravoslavni Božić 7. siječnja u Šidskim Banovcima Srbi utemeljuju "Srpsko nacionalno vijeće Slavonije, Baranje i Zapadnoga Srijema". Dan kasnije predsjednik "SAO Krajine", Milan Babić, obavještava hrvatski Sabor i Vladu kako predstavnici općina pod nadzorom "SAO Krajine" ne će dolaziti u Zagreb, čime je pokazao kako Srbi ne prihvaćaju hrvatsku vlast, a s druge strane šalje signal pobunjenim Srbima u zapadnoj i istočnoj Slavoniji kako treba raditi.
Prvi puta Srbi javno traže "pomoć" JNA 12. siječnja 1991., (što će tijekom godine postati redovita praksa) kada hrvatsko redarstvo uhićuje petero terorista iz Karina.

Nastavak miting taktike
Hrvatska predlaže model jugoslavenske konfederacije, kao mogućnost mirnog nastavka procesa demokratizacije SFRJ. Unatoč očekivanjima da će jugoslavenske politike i međunarodna zajednica, uključujući i SAD, prihvatiti hrvatski prijedlog, jasno je kako su ga odbili i Srbija i međunarodna zajednica. Na taj prijedlog jedan od velikosrpskih ideologa Dobrica Čosić odgovara: "Ideja o konfederaciji Jugoslavije je vulgarno i političko lukavstvo".
Očito je u velikosrba donesena odluka: sve ili ništa. Srbi tijekom siječnja nastavljaju s još jačim intenzitetom cijepanje hrvatskog teritorija na Kordunu i u zapadnoj Slavoniji. Početkom veljače jedanaest srpskih zastupnika napustilo je rad u hrvatskom Saboru. Nastavlja se s miting taktikom.
Tako je u Kninu 2. veljače održan miting zbog navodne srpske ugroženosti (memorandumovska teza) pod motom "Za slogu i jedinstvo svih Srba" (Karadžićeva teza), na kojemu govore Jovan Opačić, Zdravko Zečević, Marko Atlagić, David Rastović, Velibor Matijašević, Mirko Rađen i Ljubica Šolaja. Dan kasnije i u Gospiću Srbi se okupljaju na "Miting svih Srba Like i svijeta", na kojemu govore Rade Čubrilo i dr. Nikola Varićak.
Prvi milicajac Srbije, Radmilo Bodanović izjavljuje: "Srbija će voditi računa o svom narodu, ma gde živeo i radio". Srbija, dakle, izravno potiče terorističko organiziranje i pobunu Srba u Hrvatskoj. Slobodan Milošević 8. veljače izjavljuje: "O Jugoslaviji treba da odlučuju oni koji u njoj žele da ostanu, a ne oni koji hoće da je napuste".

Širi se laž o ugroženosti Srba u Hrvatskoj
Hrvatska odgovara suspenzijom svih saveznih zakona koji nisu u skladu s hrvatskim Ustavom. I na to velikosrpska klika ima odgovor: 28. veljače 1991. "Srpsko nacionalno vijeće" i "Izvršno vijeće SAO Krajine" usvajaju "Rezoluciju o razdruživanju Republike Hrvatske i SAO Krajine", budući da "SAO Krajina" ostaje u Jugoslaviji. Još se, dakle, početkom godine 1991. Jugoslavija koristi kao krinka velikosrpskim ciljevima.
Kao ilustraciju obrazloženja navodimo ovdje samo jednu izjavu Jovana Opačića izrečenu u Kninu: "Demokratija, koja se pravi samo za jedan narod i to na račun drugih naroda, nije ništa drugo nego fašizam". A kakvu su "Jugoslaviju" sanjali velikosrbi, izvrsno ilustrira promjena naziva ulica u Kninu. Tamo je, primjerice, predloženo i usvojeno da se Ulica maršala Tita preimenuje u Ulicu kralja Petra Prvog Oslobodioca.
Velikosrpskoj ideji Jugoslavija je služila kao izvrstan paravan iza kojega je provodila svoje teritorijalne imperijalističke apetite, koristeći svakog Srbina izvan Srbije kao sredstvo i oružje, kao i one manjinske skupine koje su Jugoslaviju doživljavale kao jedini okvir u kojemu funkcioniraju osobni privilegiji (borci NOR-a, Jugosloveni, itd.).
Jovan Rašković je napokon izvršio zadatak, pa je krajem veljače povučen u Beograd na mjesto direktora "Naučno istraživačkog centra Sv. Sava", ubrzo je iznenada preminuo. Važno je također primijetiti kako Milan Babić već u to doba svijetom širi laž o ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Tako u Ženevi 25. veljače 1991. govori pred Povjerenstvom za ljudska prava UN-a.

Obračuni s rijetkim neistomišljenicima
Oni vrlo rijetki glasovi među Srbima koji nisu prihvaćali radikalne velikosrpske teze, kao što je to bilo primjerice u Kostajnici (Vinko Miočević i Nikola Rajčić), po kratkom postupku bili su smijenjeni jer "Nećemo šahovnicu na srpskoj glavi". Argumenti tipa "šahovnica", "ustaše" i "fašizam" koriste se i u mobilizaciji "vaskolikog srpstva" i u obračunu s rijetkim neistomišljenicima.
U stranačkom pogledu ključne su uloge igrale Srpska demokratska stranka Jovana Raškovića i Jugoslavenska samostalna demokratska stranka Mile Dakića. Velikosrbi su se istodobno teroristički organizirali protiv hrvatske države na nekoliko mjesta. Utemeljene su tri zasebne teritorijalne jedinice: "Zajednica općina Sjeverne Dalmacije", "Autonomna oblast zapadne Slavonije" i "Autonomna oblast istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema".
One su najprije "kamen po kamen" pretvorene u "SAO Krajinu". Napokon 19. prosinca godine 1991. velikosrbi proglasiše "Republiku Srpsku Krajinu" s jednim, jedinim i nezamjenjivim ciljem: ujediniti se sa također etničkim čišćenjem nastalom "Republikom Srpskom" u Bosni i Hercegovini i u konačnici s Beogradom.

"RSK" ponovo u našem dvorištu?
Kako je u prognaništvu izračunao Mile Dakić - povjesničar tipa "Oj Krajino, dok ti ime traje, čuvat ćemo tvoje običaje", RSK je trajala četiri godine, osam mjeseci i petnaest dana. A koliko je tek života odnijela?!
Danas je otvoreno pitanje jesu li velikosrbi odustali od "Republike Srpske Krajine", ili im je ona postala novi mit i motiv za nove krivotvorine? Težak poraz koji su doživjeli u Hrvatskoj - dvije trećine briljantnim vojnim operacijama Hrvatske vojske, dok je hrvatsko Podunavlje vraćeno mirnim diplomatskim putom - sigurno je ostavio traga na žustrini.
S druge strane, sadržaj novih haaških optužnica obvezuje Hrvatsku na dodatan oprez. Postanu li one pravomoćne presude, evo nam "RSK" - a u Srbiji je upravo formirana "vlada RSK u izbjeglištvu" - ponovo u našem dvorištu!

(Nastavlja se)