HIC http://www.made-in-croatia.com.hr/

Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama



zlatnici i srebrnjaci


Hrvatski šah, set


08.ožujka 2020.
POVIJESNA PRIČA POČELA U AMERICI
Međunarodni je praznik Dan žena

cvijet ruže

Međunarodni je Dan žena, obilježava se diljem svijeta 8. ožujka. Prilika je to da se vratimo unatrag na povijest i postignuća ženske borbe, ali i da se sagleda dubina jaza između proklamirane ideje o ravnopravnosti žena i realnog stanja u društvu, piše Slobodna Dalmacija. Da se sagleda „stanje fakata”, rekao bi Krleža.

Premda se Dan žena danas više obilježava u ostatku svijeta nego u Americi, povijesna priča o ovom prazniku počinje upravo u SAD-u (isto vrijedi i za Međunarodni praznik rada - Prvi maj). Tako se za pratočku današnjeg Dana žena uzima 8. ožujak 1857., kad su tekstilne radnice u New Yorku demonstrirale zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća, hrabro podnijevši policijske pendreke ranog kapitalizma.

U spomen na te odvažne radnice, prosvjedi 8. ožujka događali su se i narednih godina: najpoznatiji je onaj iz 1908., kad je više od 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Konačno, Dan žena prvi put je službeno obilježen 8. ožujka 1909., također u SAD-u, deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike.


Godinu i pol kasnije, u kolovozu i rujnu 1910., u Kopenhagenu se održava Međunarodni socijalistički kongres, a u sklopu njega i Druga međunarodna konferencija žena, na kojoj je – na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin - službeno ustanovljen 8. ožujak kao Međunarodni dan žena.

Na čuvenoj fotografiji iz Kopenhagena među mnoštvom muških socijalista u prvom se redu vide tri heroine međunarodnog ženskog i radničkog pokreta: u sredini je poljsko-njemačka revolucionarka Rosa Luxemburg, dok se ispred nje za ruke drže Clara Zetkin i ruska marksistička feministica Aleksandra Kollontaj, koja će par godina kasnije, kad u Rusiji na vlast dođu boljševici, postati prva žena u svijetu koja je ušla u sastav neke vlade.

Srušile cara, dobile pravo glasa 

Nakon što je u 1910. u Kopenhagenu službeno ustanovljen, već 1911. Dan žena je obilježen mitinzima u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Danskoj, koji okupljaju preko milijun ljudi – tim skupovima usput je obilježena i 40. godišnjica Pariške komune.

Uoči Prvog svjetskog rata žene širom Europe 8. ožujka 1913. demonstriraju za mir, a potom se težište borbe za ženska prava iz Amerike i Zapadne Europe prebacuje u Rusiju. Tamo će se 1917., u razmaku od samo osam mjeseci, odigrati čak dvije revolucije – Februarska i Oktobarska – koje će značajno ubrzati emancipaciju žena. Glavnu ulogu pritom će odigrati briljantna boljševička intelektualka i bliska Lenjinova suradnica, agitatorica slobodne ljubavi i prauzor kasnijeg hipi pokreta - ranije spomenuta Aleksandra Kollontaj.

Masovne demonstracije povodom Međunarodnog dana žena u Rusiji, koje je te 1917. vodila upravo Kollontaj – a koje su po ruskom julijanskom kalendaru započete 23. veljače, dok je na Zapadu to bio 8. ožujka - bile su zapravo prvi revolucionarni korak u lancu februarskih događaja koji je doveo do abdikacije cara Nikolaja II. i formiranja Privremene vlade, koja odmah izglasava zakon kojim su pravo glasa dobile i žene. Tako je Rusija postala prva velika sila koja je ženama dala pravo glasa.

Ta građansko-buržoaska vlada ženama je dala i jednaka zakonska prava na bavljenje odvjetništvom i rad u državnoj službi kao i muškarcima. Bio je to veliki iskorak – ne samo u ruskim razmjerima – za patrijarhalno društvo, ali pravi, radikalni zahvat u patrijarhat otpočet će osam mjeseci kasnije, kad će Oktobarskom revolucijom na vlast u Rusiji doći Lenjinovi boljševici. 

Boljševici legaliziraju pobačaj

Čim su preuzeli vlast, boljševici pokreću svoj ambiciozni program oslobođenja žena i preobražaja obitelji. Liberaliziraju zakone o razvodu i pobačaju, dekriminaliziraju homoseksualnost i uvode niz reformi koje olakšavaju položaj žena. Tako je reformiranjem Zakona o braku i obitelji izjednačen pravni status žena i muškaraca - pa su oba supružnika dobili jednako pravo da zadrže vlastitu imovinu i zaradu – uz davanje punih prava izvanbračnoj djeci.

Kako smo rekli, važnu ulogu u radikalnom širenju prava žena nakon Oktobarske revolucije imat će Aleksandra Kollontaj, koja u prvoj boljševičkoj vladi (1917-1918) postaje narodni povjerenik za javno zdravlje, kao prva žena ministar u povijesti. Kako navodi Enciklopedija Britannica, „iskoristila je svoj položaj za preuređivanje ruskog društva, zagovarajući praksu slobodne ljubavi, pojednostavljenje postupka braka i razvoda, uklanjanje socijalne i pravne stigme vezane uz izvanbračnu djecu i različita poboljšanja u statusu žena”. 

Osobit doprinos emancipaciji žena Kollontaj daje kroz organizaciju „Zhenotdel” (feministički odjel ruske Komunističke partije), koju 1919. osniva skupa s francusko-ruskom revolucionarkom Inessom Armand. Zhenotdel radi na poboljšanju statusa i uvjeta za život žena u SSSR-u, kroz opismenjavanje i obrazovne kampanje (u muslimanskim republikama sovjetske Srednje Azije i kroz kampanje „uklanjanja velova”), a od proljeća 1920. izdaje časopis Kommunistka, koji se bavi „širim aspektima ženske emancipacije i potrebom da se trajno promijeni odnos između spolova”.

Utjecaj koji su Kollontaj i Armand imale na ruski komunistički vrh rezultira time da boljševici krajem 1920. legaliziraju pobačaj te ga čine besplatnim za žene: pobačaji se izvode u državnim bolnicama, na trošak države. Tako je boljševička Rusija postala prva zemlja na svijetu u kojoj je ženama abortus bio legalan, dostupan i besplatan.

Clara i Rosa izgubile ulice 

Oktobarska revolucija dala je snažan povijesni impuls emancipaciji žena. I sâm vođa te revolucije, Vladimir Iljič Lenjin, javno je govorio o važnosti oslobađanja žena od kućanskih poslova kako bi mogle potpunije sudjelovati u društvu. Uskoro će ga Kollontaj nagovoriti da 8. ožujka postane državni praznik, što su kasnije usvojili i komunisti u Španjolskoj i Kini.

S druge strane, na Zapadu se Međunarodni dan žena od 1930-ih prestaje obilježavati, mahom iz ideoloških razloga, jer ga se vezivalo za socijalizam i komunizam. No „stanje fakata” doista je takvo da su se od svih političkih snaga u svijetu za ženska prava i Dan žena kao međunarodni praznik najranije – još početkom 20. stoljeća - i najčvršće založili Socijalistička partija Amerike i Komunistička partija SSSR-a (ova potonja tada još po imenu Ruska socijaldemokratska radnička partija).

Prva značajna svjetska ideologija koja je prihvatila ideju ženske ravnopravnosti bila je, dakle, ona marksistička (iako se mora reći da je Staljin kasnije poništio većinu emancipatorskih reformi iz Lenjinove ere), što baš ne služi na čast liberalima, a od konzervativaca po tom pitanju ništa nismo ni očekivali.
 

Uglavnom, sve do sredine 1970-ih Dan žena slavio se prvenstveno u socijalističkim zemljama. No 1975. godine, koja je proglašena Međunarodnom godinom žena, Skupština UN-a proglašava 8. ožujka Međunarodnim danom žena, otkad se i službeno širom svijeta obilježava raznim simboličnim skupovima i marševima, a u više od 25 zemalja taj je datum postao i službeni praznik. 

Zadnjih godina čak se i u SAD-u ovaj svečani dan sve više spominje i obilježava, čime se na neki način zatvara jedan stogodišnji povijesni krug, pa se ovaj praznik pomalo vraća i tamo otkud je u prvoj dekadi 20. stoljeća i potekao.

No i danas su u nekim zabačenim dijelovima svijeta ideja rodne ravnopravnosti i sâm Dan žena proskribirani kao nekakva komunistička podlost. Tako je i u Hrvatskoj nakon demokratskih promjena 1990. Dan žena bio prognan  kao relikt „mračnog režima”, a Clara Zetkin i Rosa Luxemburg izgubile su svoje ulice u hrvatskim gradovima. Godine su trebale proći da ovaj emancipatorski praznik – koji te dvije heroine simboliziraju - opet zadobije pravo građanstva.

Jaz dubok 1000 godina 

Premda ga mnogi danas doživljavaju kao još jedan komercijalizirani blagdan, Dan žena predstavlja simbol povijesne borbe koja još ni izbliza nije okončana. Iako u većini svjetskih Ustava stoji da žene imaju jednaka prava kao muškarci, te se teorijski osuđuje rodna i spolna diskriminacija, stvarnost nije tako ravnopravna.

Potpuna politička, ekonomska i društvena rodna jednakost – što je bio krajnji cilj zbog kojeg se Dan žena prije više od jednog stoljeća i počeo obilježavati - još nije postignuta. Na globalnoj razini razlika u prihodima između muškaraca i žena vrlo se sporo smanjuje (prema podacima Svjetskog ekonomskog foruma, s postojećom brzinom napretka razlika u primanjima muškaraca i žena globalno bi nestala tek za 170 godina), a u većini društava žene su podzastupljene u visokim krugovima politike i biznisa. 

 

 

I u Hrvatskoj žene i dalje za iste poslove primaju statistički značajno manju plaću od muškaraca. I dalje ih se gleda podcjenjivački u odnosu na muške kolege, a nasilje nad ženama još uvijek se u dijelu javnosti opravdava njihovom „neposlušnošću”. Srećom, jačanjem pokreta #MeToo zadnjih godina na globalnoj razini, odnosno refleksima tog pokreta na naše prostore, ipak dolazi – pogotovo kod mlađih generacija - do promjene percepcije o tome što je u ophođenju sa ženama dozvoljeno, a što ne.

Kao primjer rodne ravnopravnosti u suvremenom svijetu ističe se pokušaj sirijskih Kurda da u svojoj autonomnoj samoupravi Rojavi – labavo organiziranoj u kurdskim enklavama na sjeveru i istoku Sirije – naprave emancipirano društvo: ne samo da kurdske žene imaju svoje vlastite vojne jedinice (YPJ) koje se bore rame uz rame s muškim kurdskim postrojbama (YPG), već je i civilna administracija Rojave organizirana po feminističkom načelu: svaku funkciju ravnopravno obavljaju jedan muškarac i jedna žena. 

Međutim, bez obzira na ove pozitivne „znakove vremena”, jaz između proklamirane ideje o ravnopravnosti žena i realnog stanja u društvu generalno je još uvijek „tisuć' ljeta dubok”, kao ona rijeka iz pjesme Maka Dizdara. Borba, dakle, nije gotova. Ovaj dan je samo podsjetnik na tu nedovršenost, piše Slobodna Dalmacija.

 

 

 

 

SLAVNE ŽENE SVIJETA


Dora PejačevićDora Pejačević (1885. -1923.)
Snažna ličnost Dore Pejačević, njezina potreba za neovisnošću i potpuna predanost umjetnosti, teško se uklapala u tadašnje društvene konvencije. Odrasla je u prekrasnom obiteljskom dvorcu u Našicama. Njezina majka, mađarska barunica Elizabeta Vay de Vaya organizirala je kulturni i glazbeni život u dvorcu. Dorin otac Teodor bio je hrvatski ban koji je napustio bansku čast ostavkom u znak prosvjeda protiv mađarizacije.

Glazbu je počela učiti kao dijete kod poznatog mađarskog orguljaša Károlya Noszede. Studirala je glazbu u Zagrebu, a zatim u Dresdenu i Münchenu. No, ona nigdje nije kontinuirano učila glazbu dulje vrijeme, pa se može ustvrditi da je u velikoj mjeri bila samouka, a umjetnički je talent prije svega razvijala kroz kontakte s vodećim ličnostima svoga doba. Iza nje ostalo je 58 opusa s područja orkestralne, vokalno-instrumentalne, komorne i glasovirske glazbe. Autorica je prve hrvatske romantične simfonije i koncerta za glasovir. Njezin osebujan stil dovezuje se na kasni njemački romantizam, uz iskorake prema impresionizmu i ekspresionizmu.


Dragojla JarnevićDragojla Jarnević ( 1812. – 1875.)
Nakon školovanja u rodnom gradu Karlovcu radila je kao odgojiteljica u plemićkim dvorovima u Grazu, Trstu i Veneciji. Nakon povratka u Karlovac 1840. godine priključila se ilirskom pokretu, te je uskoro postala jedna od njegovih najistaknutijih pristaša. Njezin povratak u domovinu ujedno je značio i okretanje pisanju na hrvatskom, iako je, što je tada bilo uobičajeno za više slojeve društva, bila odgojena na njemačkom jeziku i literaturi.



Najvrjednija ostavština Dragojle Jarnević je njezin Dnevnik, iznimno opsežno djelo koje je pisala s prekidima od 1833. do 1874., a koji je tiskan tek 2000. godine. Taj je tekst zanimljivo svjedočanstvo o brojnim događajima i poznatim ljudima Hrvatske 19. stoljeća. Zasluge Dragojle Jarnević očituju se i u njezinim nastojanjima da u Karlovcu osnuje privatnu djevojačku školu, svjesna potrebe za boljim obrazovanjem ženskog pučanstva, radi njihova uključivanja u društveni i kulturni život zemlje. Iako ideju nije uspjela realizirati, nastavila je s podučavanjem djece u svojem domu.. Priznanje suvremenika stekla je pak i samom činjenicom da je u "muškom"19. stoljeću bila jedna od rijetkih žena koja se bavila književnošću.


Jelena ZrinskiJelena Zrinski (1643. – 1703.)
Hrvatska grofica Jelena Zrinski najstarija je od četvero djece bana Petra Zrinskog i Ane Katarine rođene Frankopan. Jelena se u 22. godini udala za mladog mađarskog kneza Ferenca Rakoczija. Vrlo inteligentna, odlučna i hrabra, Jelena je privoljela muža da se pridruži pokretu njezina oca u otporu protiv Beča, a sama je taj otpor širila po cijeloj Ugarskoj. Nakon sloma urote 1671. carska vojska je za odmazdu uzela sve Rakoczijeve utvrde osim Munkačeva. Njezin muž ubrzo je umro pa je ostala sama s dvoje nejake djece.

Šest godina poslije sklopila je brak s novim vođom pobune protiv habsburškog dvora, knezom Gornje Ugarske Imrom Thokolyjem. Kada je turska vojska poražena pod Bečom, carska vojska žestoko je progonila Thokolyjeve pobunjenike. U to je vrijeme Jelena bila u tvrđavi Munkačevo, u današnjoj Ukrajini. Tri je godine žestoko pružala otpor, zbog čega ju je francuski kralj Luj XIV. nazvao "najodvažnijom ženom Europe". Preživjevši teške dane opsade kojom je najvjerojatnije htjela skrenuti pozornost na ugarsko pitanje, Jelena se naposljetku morala predati Beču. Oduzeli su joj djecu i stavili pod tutorstvo dvora. Nikada ih više nije vidjela, ali je sinu Ferencu II. uporno slala pisma. Umrla je 1703. u izgnanstvu u Turskoj (u Nikomediji, u današnjem Izmitu).

HipatijaHipatija (370. – 415.)
Bila je kći Theona, slavnog filozofa i matematičara, smatra se prvom poznatom ženom matematičarkom, a podučavala je i filozofiju i astronomiju. Kao kći jedinica, od rane je mladosti pokazala duboko zanimanje za matematiku i filozofiju pa ju je otac s velikom pozornošću uveo u ova znanja koja su u ono doba uglavnom bila rezervirana samo za dječake. Uskoro je postala jedan od njegovih najboljih učenika. Theon Alexandricus bio je posljednji knjižničar Aleksandrijske knjižnice u Aleksandrijskom muzeju koji je bio središte intelektualnog i kulturnog života Aleksandrije.

Školovala se u Italiji i Ateni gdje je došla u dodir s neoplatonističkom školom i postala njenim sljedbenikom. Po povratku u domovinu, postala je ravnateljicom platonističke škole u Aleksandriji, gdje je podučavala Platona i Aristotela svim zainteresiranima (poganima, kršćanima i strancima). Njeno govorništvo i produhovljena mudrost, njena mladost i nevjerojatna ljepota počeli su ubrzo privlačiti veliki broj učenika i poštovatelja. U vrijeme kada je živjela, kršćanstvo je počelo dominirati nad ostalim religijama. Za progona cara Teodozija II. napali su je kršćani, pripadnici aleksandrijskog patrijarha Ćirila te je tragično preminula. Djela su joj izgubljena, a vijesti o njoj sačuvane su kod njezinih učenika. Poznata je i kao izumiteljica znanstvenih instrumenata, poput naprave za mjerenje gustoće tekućina. Filozofi ju smatraju ženom velikog znanja i izvrsnom učiteljicom.


Vioctoria WoodhullVictoria Woodhull (1838 – 1927.)
Bila je američka sufražetkinja, pobornica slobodne ljubavi, vlasnica prvih novina koje su utisnule engleski prijevod Komunističkog manifesta, ali i prva žena broker i prva žena koja se kandidirala za položaj američke predsjednice 1872.

Rođena potkraj rujna 1838. godine, u malom mjestu Homer, savezna država Ohio, u siromašnoj obitelji, Victoria Woodhull, rođena Claflin, ime je dobila prema tada upravo okrunjenoj britanskoj kraljici Victoriji. Osmeročlanoj obitelji Claflin nije dobro išlo i otac se snalazio kao je znao i umio, često i nepošteno. S Victorijinom mlađom sestrom, Tennessee, napravio je, u domaćoj proizvodnji, eliksir ljepote i plasirao ga na tržište, sa slikom vrlo privlačne Tennessee. Kad je jedna osoba umrla od njegovog čudotvornog napitka, obitelj je morala pobjeći iz Ohija.

Victoria se udala sa samo 15 godina, za Canninga Woodhulla, pijanicu i prevaranta koji se lažno predstavljao za doktora. Zajedno sa sestrom Tennessee dobro je iskoristila ludost koja je Amerikom harala sredinom 19. stoljeća – bacile su se u spiritualizam, postale putujuće vidovnjakinje i iscjeliteljice. Tako su stigle tako i do New Yorka. Mlade, izuzetno lijepe, karizmatične, privukle su pažnju željezničkog tajkuna i financijera Corneliusa Vanderbilta, čiji veliki interes za spiritualizam nije bio nikakva tajna.

Zahvalan sestrama na njihovim čarobnjačkim moćima i drugim zadovoljstvima, Vanderbilt im je davao povjerljive savjete za burzovne transakcije, pomogao im da otvore vlastito posredništvo na Wall Streetu. Ubrzo su pokrenule i vlastite novine. Victoria je pristupila pokretu pobornica za žensko pravo glasa, dokazala se kao vrlo talentirana, fascinantna govornica. Njen najsjajniji trenutak bio je upravo njen govor pred pravosudnim odborom Zastupničkog doma Kongresa, u prilog ravnopravnosti žena s muškarcima.

Suočena s negativnim brakom, Victoria se odlučila na rastavu što je bio vrlo hrabar potez jer rastava braka nije bila dopuštena u svim državama, a u onima koje su je dopuštale rastavljene žene društvo je osuđivalo. Victoria je bila pobornica slobodne ljubavi te ju je ljutila licemjernost društva koje je prešutno toleriralo muškarce s ljubavnicama, ali je osuđivalo žene koje se upuštaju u vanbračne odnose. Umrla je
1927. u Engleskoj.

Maria MontessoriMaria Montessori (1870. – 1952.)
Talijanska pedagoginja, liječnica i tvorac pedagoške metode Montessori rođena je u talijanskom mjestu pokraj Ancone. Bila je jedinica iz obrazovane obitelji, otac je bio ekonomist, a majka kućanica. S pet godina preselili su u Rim gdje je Marija završila osnovnu i srednju tehničku školu. S odličnim uspjehom završila je Tehnički institut "Leonardo da Vinci". Želja joj je bila postati inženjer, no svoju odluku je promijenila pod dojmom izražene potrebe za iskazivanjem ljubavi prema ljudima – socijalne osjetljivosti koja je odredila cijeli njezin profesionalni i osobni život. Odlučila se za studij medicine no kao ženi studij medicine bio joj je nedostupan. Na Sveučilištu u Rimu diplomirala je na Odsjeku za fiziku, matematiku i prirodne znanosti i uputila je molbu za upis na studij medicine. Njezina molba izazvala je velike polemike, no upis joj je bio omogućen 1892. godine i tako je u povijesti zabilježena kao žena koja je 1896.godine prva u Italiji stekla doktorat medicine i to s najvišim ocjenama.

Radila je u bolnici u Rimu te kao predstavnik Italije bila je aktivan sudionik Međunarodnog kongresa za prava žena 1896. godine u Berlinu i 1900. godine u Londonu. Od 1897. radi volonterski u Psihijatrijskoj klinici Sveučilišta u Rimu gdje susreće grupu slaboumne djece koja nemaju odgovarajući tretman te 1901. upisuje studij pedagogije, antropologije i psihologije. Godine 1907. u Rimu otvara prvu
Montessori Dječju kuću u siromašnoj četvrti, radilo se o mentalnoj zdravoj djeci čiji roditelji opterećeni radom djecu ostavljaju bez nadzora. Djeca su slobodno mogla sama birati aktivnosti i samokorekciju, odnosno dijete samo, uz pomoć materijala i pribora može uočiti pogrešku i ispraviti se. Montessori metoda postala je priznata kao metoda poučavanja i u državnim školama diljem svijeta.

Godine 1922., dolaskom Mussolinija na vlast, Maria Montessori se sukobljava sa službenom politikom jer, unatoč pritiscima, ne podliježe, već se, štoviše, otvoreno suprotstavlja ideologiji i politici koja programski ističe načelo nejednakosti među ljudima. Godine 1934. Mussolini jednim dekretom zatvara sve Montessori škole. Nakon toga Maria djeluje jednakog intenziteta, ali izvan Italije.

Zbog svojih zasluga na području odgoja i obrazovanja tri puta je nominirana za Nobelovu nagradu za mir, i to godine 1949., 1950. i 1951. Umire u Nizozemskoj 1952.godine u 82. godini života.


Svim našim čiateljicama čestitamo Dan žena !


HIC.hr
foto:


Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre